Epilog za svjetsku arhitekturu
Arhitektonska povijest teče uglavnom jednolično, prekinuta tu i tamo pojedinim događajima koji su, međutim, samo prekretnice u tijeku dugoročnih kulturnih zbivanja. Pažnja koja se posvećuje pojedinim događajima iščezava, a drugi se otkrivaju ili oživljavaju. Vjerujem da smo sada na jednoj takvoj prekretnici. U drugoj polovici 20. stoljeća doživjeli smo poslijeratni modernizam, strukturalizam, metabolizam i brutalizam. Nakon ovih pokreta, sedamdesetih godina, slijedila je politička agitacija, zahtjev za većim sudjelovanjem i ponovnim osvajanjem urbaniteta europskog grada, poznati kao postmodernizam od osamdesetih nadalje, također je probuđena i individualna genijalnost arhitekta, izmišljen je star arhitekt koji se oslobodio svih pravila kroz dekonstruktivizam usmjeren isključivo na osobno ispunjenje. Star arhitekti doživjeli su svoj zenit i završili s ikoničkim manifestacijama, u najnovije vrijeme u Aziji, zemljama Perzijskog zaljeva i nizu postsovjetskih despotskih država, gdje god su se mogle donositi totalitarne odluke i gdje je bio dostupan nezaštićeni rad.